O meni

Rođen sam 1972. u Karlovcu, gdje sam završio osnovnu i srednju tehničku školu.
Studirao sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Ilica 85, odsjek slikarstva), u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Diplomirao sam u veljači 2001. pod mentorstvom profesora Zlatka Kauzlarića – Atača.
Do sada sam izlagao na dvanaest samostalnih (Hrvatska, Njemačka, Austrija, Slovenija)  i na oko trideset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Član sam HDLU-a u Zagrebu. Bavim se grafičkim dizajnom i ilustracijom. Živim i radim u Karlovcu.

 

 

 

 

 

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

2010. Likovni salon “ Ljudevit Šestić ”, Gradska knjižnica, Karlovac

2010. Knjižnica Mirana Jarca, Novo Mesto , Slovenija

2009. Galerija ZILIK, Karlovac

2005. Allianz Arena, olimpijski stadion, München, Njemačka

2005. Gradska viječnica, Aichach-Friedberg, Njemačka

2005. Drehrestaurant im Olympiaturm, München, Njemačka

2003. Kulturhaus, Güttenbach, Austrija

2003. Likovni salon “ Ljudevit Šestić ”, Gradska knjižnica, Karlovac

2002. Galerija gimnazija, Karlovac

2001. Galerija Kordić, Velika Gorica

2001. Galerija Vjekoslav Karas, Karlovac

2000. Galerija ZILIK, Karlovac

SKUPNE IZLOŽBE (izbor):

2001. Kunstvolle Kraft Neuer Aufgang, Stadtsparkasse, München

2000. Generacija devedesetih, Galerija Vjekoslav Karas, Karlovac

2000.  Galerija foruma mladih, Varaždin

1999. Na četiri rijeke, Gradska uprava, München, Njemačka

1999. Salon Galić, Split

1998. Ispod nivoa, javni WC na trgu Bana J. Jelačića, Zagreb

1997.  Karlovački likovni susreti, Galerija Vjekoslav Karas, Karlovac

 

predgovor-Galerija ZILIK, Karlovac- 2009.

Opora sjeta i humana sućut

Rijetka zanatska vrsnoća i sadržajna slojevitost omogućili su Mladenu Bolfeku da na motivima maloga čovjeka, odnosno na scenama iz života polusvijeta – primjenom, naizgled, usputnih i nepretencioznih, marginalnih likovnih bilježaka – izgradi cjelovita ostvarenja uvjerljive umjetničke egzistencije. Bolfek je vrlo rano profilirao sebi svojstvenu tehniku na koju se pouzdano oslanja njegov umjetnički rad. No pored tog oruđa, pored te slikarske izvedbe kao metijerskoga iskustva, ne smijemo zaboraviti ni osjećajnost, dapače duhovnost koja čini komplementarnu komponentu u paru kojim utjelovljuje svoje zamisli. Zasigurno, pouzdanost likovnog jezika – temeljena na sigurnosti poteza i kompozicijskih rješenja – specifična je odlika Bolfekove osobnosti: njegovi protagonisti, začeti u mrljolikim nanosima boje, zadobivaju postupno svoje fizičko tijelo dok autorova poetika izrasta u individualan stil, istodobno snažan u izrazu i profinjen u melankoličnim evokacijama. Ispunjene tihim emocijama, vizualno kompleksne, Bolfekove kompozicije odražavaju utjecaj starih i modernih majstora, raznih medija (filma, fotografije, stripa, oglašavanja) te nas na samosvojan način suočavaju sa sukobima, proturječjima i tjeskobama suvremenosti jer njegove, proživljenošću iznimno nabijene, slike prenose očekivanja, nadanja i strahove nezaštićena čovjeka današnjice.

Nikola Albaneže

predgovor-DREHRESTAURANT IM OLYMPIATURM, München, NJEMAČKA, 2005.

„ Mladen Bolfek rođen je 02. listopada 1972. u Karlovcu/Hrvatskoj. Nakon uspješno zvršene srednje škole studira na Akedemiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Diplomirao je u veljači 2001. godine u klasi profesora Zlatka Kauzlarića-Atača. Naizmjenična igra svjetla i sjene, skala toplih do užarenih boja, tematski kadrovi svakodnevnice, koji se odigravaju na nekoj anonimnoj pozornici s nedefiniranim, no nama ipak bliskim likovima, slijevaju se u ovu izložbu kao dnevna retrospektiva svakog od nas…

Jadna izreka kaže: «Čovjek se može odreći koječega, samo ne čovjeka.» No upravo to često susrećemo u svakodnevnici. Mladen Bolfek svojim slikarskim stvaralaštvom uranja upravo u tu problematiku…

Nepromjenjen ostaje, i u ovoj izložbi, kompozicijski dualitet figurativnog izražaja i apstraktnih, kubističkih sekvenci («Kojim putem?», «Golubovi»), te topli kolorit kao kompenzirajući kontrast socijalnoj hladnoći tematike («Švercer»).

Nov je samo punktualno naslučujući bljesak hiperrealizma («Dilema») i hladan plavi ton koji reducira napetost («Pernati prijatelji», «Na stanici»)…”

Branimira Krizmanić prof.

predgovor-GALERIJA KORDIĆ-V. Gorica 2001. i GALERIJA VJEKOSLAV KARAS-Karlovac-2001.

Mladen Bolfek – slikar iskadriranih filmskih pokreta

… Živimo u kolosalnom romanu. Promatranje zbivanja oko nas … Novalis, Fragmenti 19.

U likovnim umjetnostima vještina izvedbe često nije primjerena moći prikazivanja. Taj raskorak počeo se pojavljivati tijekom 19. stoljeća, da bi u 20. različite poetike (napose avangardnih i eksplicite konceptualnih ostvarenja) svjesno opovrgle važnost artizma. A budući je nedvojbeno mišljenje kako je za umjetnički izričaj najdragocijenije u što većoj mjeri pronaći i iskazati osobnost, takav se sud nerijetko potvrdio ispravnim dovodeći u pitanje samu opstojnost i opravdanost manualno zahtjevnih tradicionalnih likovnih tehnika. Koliko se u takvim okolnostima ipak još može ostvariti relevantna i aktualna djela s čvrstim oslonom i uklapanjem u okvire baštine pokazuje nam Mladen Bolfek koji na početku svoje umjetničke avanture odabire puteve pamćenja ( kao osobit vid stvarnosti ) uz jasne pomake postupne procesualnosti, a ne eksplozivni radikalizam odbijanja i odricanja.

Odredimo odmah na koju se to neposrednu trediciju slikar nadovezuje. U Bolfekovom dijalogu između zbilje ( svejedno je li viđene u realnom svijetu ili posredovane drugim artefaktima – fotografijom, filmom, stripom… ) i mašte, točnije, njene predodžbe; u tonskim modulacijama toplih boja što se gube u dubokim sjenama; u poetiziranoj estetici egzistencijalnog naslućujemo ” slikovne transpozicije bliske istančanostima V . J. Jordana ” ( T. Maroević ) . S druge strane, po narativnim situacijama iz prizora svakodnevnice; po enformelnom rastakanju portretiranih lica; po oštrim gornjim rakursimana, primjerice, pločnik i vodovodni šaht rješenja Zlatka Kauzlarića – Atača: nekonvencionalno kadriranje, naglašavanje improviziranosti i slučajnosti poza – iako ne i njegova napregnuta dinamičnost – otkrivaju se u retrospekciji ( M. Špoljar ). No već sada dosegnuto majstorstvo mladoga slikara, njegova ozbiljnost, dopuštaju nam da ga mjerimo tim visokim kriterijima. Ne dolazi pritom toliko na pomisao imitacija ili anakronizam ( svakako ne više od mjere utjecaja ) koliko nadmetanje, kvaliteta same izvedbe na svim razinama.

Prijeđemo li na kromatiku uvjerit ćemo se da, pored spomenutog stupnjevanja tonskih modulacija popraćenih – osobito kad je o uljima riječ – izrazitim kontrastima što rezultiraju apstraktno ritmičkom izmjenom svijetlih i tamnih ploha, Bolfek i bogatstvom svjetla rastače obrise te se njemu ne bi mogla uputiti primjedba koju je Novalis uputio Lessingu: “vidio je preoštro i zbog toga izgubio osjećaj nejasne cjeline, magično zrenje predmeta zajedno s višestrukim osvjetljenjima i zatamnjenjima” (Fragmenti 40). Upravo suprotno; forme su na njegovim slikama uronjene u obojani zrak i prožete njime, nedjeljivo srasle u cjelovitost.

No sve to – formalna organizacija linija i boja uz tehniku koja bi bila dostatna legitimacija solidnog majstorstva – tek je osnova za ostvarenja što nadrastaju svoju materijanost u ispunjenosti značenjima, ugođajima, emocijama… koje nisu na tragu ni Jordanovih nostalgija ni Atačeve dramatičnosti, već su izgrađene na melankoliji, gotovo oporoj sjeti. Odakle ta nujnost i sumornost, taj specifićni spleen? Odgovor, dakako, izlazi iz sfere čiste likovnosti u sadržajnost umjetničkoga iskaza; njegovu snagu i autentičnost.

Kako Bolfek za sebe kaže da je “zadrti figuralac” izgleda da je i neizostavna angažiranost u njegovim temama koje inventariziraju polusvijet kafića, oporo blještavilo iza pozornice, zakutke predurbanih predjela, umor pasjih popodneva proparanih lavežom, što će u mnogima potaći doživljaj “već viđenog”. Pa ako u njegovom otkrivanju rubnog i zapažamo odjeke socijalnih motiva, oni su uvijek obavijeni i ublaženi velom magičnoga što ga slikar poetski, bez obzira na svu grubost prizora, prebacuje preko pustoši zaspalih provincijskih gradova, preko gluhih margina bučne tehnološke civilizacije, preko sveg grubog otpada ranjiva i krhka ljudskog bića. Intonacija je, dakle, puna humane sućuti za jadnog, nezaštićenog pojedinca. Upravo je takav biljeg svih narativnih situacija na Bolfekovim slikama, točnije, u izrežiranim scenama koje su – prožete zgusnutim pobuđivanjem proživljenih predodžbi – daleko od povlaštenosti bilo kakve herojske geste. Mladen Bolfek započeo je u znaku plodonosnog upijanja svekolike vizualne prezentnosti (kako tradicije tako i mnogostrukih suvremenih komunikacija) pružajući nam već sada na uvid neke od svojih izuzetnih mogućnosti dostizanja samosvojna izraza.

U uvjerenju da su prethodne rečenice – koje su popratile prošlogodišnju, prvu samostalnu izložbu Mladena Bolfeka i u kojima je istaknuto prisustvo utjecaja i nasljeđivanja tradicije umetanjem elemenata likovne kritike dvaju etabliranih opusa – i nadalje aktualne, valja nam tek konstatirati trenutačnu situaciju i zabilježiti nevelik, ali znakovit pomak. U postupnom rastu nadograđujući svoje djelo Bolfek ga je za ovu izložbu dopunio novim radovima koji čine više od polovice ukupnog broja izložaka. Iako ne donose bitne novine, recentne slike pokazuju istančan osjećaj za gradnju napetosti prizora kao i za, prema potrebi, usložnjavanje odnosno uprošćivanje kompozicijskih rješenja, što je potvrda sve veće sigurnosti i samouvjerenosti, pa i lakoće kojom ovaj slikar razrađuje – analogno filmskom redatelju – svoja ostvarenja.

Nikola Albaneže

predgovor, GALERIJA GIMNAZIJA, Karlovac, 2002.

Potpun pregled nevidljivog

Proces nastajanja slike je dugotrajan. Slika rađa sliku. Rađa ju i doživljaj stvarnog događanja. Ili san. Slikanje je kušnja slikareve ljubavi i iskrenosti. Slikanje je stanje duha.

U protekle dvije godine karlovačka likovna publika je bila u prilici u nekoliko navrata doživjeti Bolfekov slikarski opus, a likovna kritika je razjasnila da Bolfek prihvaćenu slikarsku tradiciju (Josip Vasilije Jordan, Zlatko Kauzlarić Atač) poosobljuje stvarajući i razvijajući samosvojni likovni izraz.

Bolfek s lakoćom rješava formalnu organizaciju linija i boja unutar kadra stvarajući čvrste i jasne kompozicije. Na najnovijim slikama zamjetno je omekšavanje prostorne konstrukcije unutar koje redovito smješta grupu likova. Kao posljedica takvog omekšavanja, arhitektura koja je na ranijim slikama pred skučenim i u prvom planu protegnutim prostorom ulice zatvarala vrata i prozore i zaustavljala pogled naglašavajući svoju plošnost i izloženost ljudi s ulice dobiva staklene izloge koji reflektiraju gradsku ubrzanost.

Providnost stakla u najnovijim slikama doveo je do krajnosti. Stakla i arhitekture je nestalo. Ostali su samo prolaznici- dinamična gomila života u materijalno nedefiniranom ali duhovno obremenjenom prostoru. Vrijeme protječe ali je stalo. Prolaznici stvaraju svoj prostor ubrzanog pa zaustavljenog vremena, njihova rastočena lica i obrisi vibriraju frekvencijom prostora koji ih tvori. Dio konteksta su i zvukovi. Sjećajući se lepeta krila «Golubova» (1998.) koji ovom prigodom nisu izloženi ne možemo ne čuti listanje dnevnih novina i rominjanje proljetne kiše.

Osvjetljenje i kromatika također doživljavaju pomake. Nekadašnje kontraste postojanih blještavila i muklih i dubokih tamnina kojima je postizao dramatiku prizora ponegdje ublažava dok velike slikarske površine i nadalje savladava uzbudljivom tonskom modulacijom.

Osim konkretne socijalne angažiranosti uronjene u pomalo magično i sućutno raspoloženje na ovoj izložbi nazočno je i egzistencijalno snatrenje o mogućnosti komunikacije s drugima i o mogućnosti slobode. One figure koje upućuju pogled izvan slike, k promatraču; kao da govore Kalebove stihove:

“Pomislio bih da sam nevidljiv

Toliki prolaze kraj mene

Kao da su nestali odmah na vratima

Na ulazu, a ne na izlazu…”

Vjekoslav Kaleb, Potpun pregled nevidljivoga

Ova izložba je poput filmskog foršpana koji se pojavljuje prije nego što je film uistinu dogotovljen. Nevelika forma koja raznolikošću, neposrednošću i dinamičnošću najavljuje sasvim nov doživljaj- još jednu Bolfekovu slikarsku pustolovinu.

Antonija Družak